In memoriam Mirko Kovač, 19. kolovoza 2013. - 19. kolovoza 2014: Kada se govori o Mirku Kovaču, uistinu se ne govori samo i jedino o njemu. Specifičan je bio njegov kulturni kod, njegova životna i umjetnička priča kao i način gledanja na nacionalne identitete i raznovrsne, za njega opasne, pripadnosti kolektivu.

Njegova misao, umjetnički doseg i specifična pozicija trebali bi tek postajati važnima.

"Bit će da se našao na onoj visini kad se mogao osjećati mirnim i sabranim, jer odatle se vidio put kojim će otići, o, pa to je ta divota nadahnuća, o tomu pišem, jer svatko će od nas u jednom času progovoriti jezikom koji je do tada bio negdje zapretan" "Vrijeme koje se udaljava"

Teško odrediva pozicija istaknutog pisca

Navršava se prva godišnjica smrti Mirka Kovača, književnika i intelektualca koji je uvelike obilježio južnoslavenski kulturni i duhovni prostor. Rođen je u Crnoj Gori, vrlo blizu Hercegovine i Hrvatske, "najbolje godine života" proveo je u Beogradu gdje je i započeo književnu karijeru, a početkom devedesetih na Miloševićevu politiku i proratno raspoloženje u Srbiji koji su i njega osobno ugrozili, odgovorio je, za neke radikalno, emigracijom u Rovinj gdje je živio do kraja života.

Specifičan je bio njegov kulturni kod, njegova životna i umjetnička priča kao i način gledanja na nacionalne identitete i raznovrsne, za njega opasne, pripadnosti kolektivu. Nekad "jugoslavenski pisac", nakon raspada bivše države prometnuo se u "srpskog", "hrvatskog", "bosansko-hercegovačkog" i "crnogorskog" pisca. On sam nikada nije "izabrao" niti jednu od tih mogućih stvaralačkih granica, nije se opredijelio niti sveo bogat prostor slično-različitih jezičnih, kulturnih i mentalitetnih varijanti na neki od ponuđenih manjih svjetova. Drugi su bili ti koji su ga razvrstavali, smatrali to pitanje važnim, selili ga iz jedne književnosti u drugu, uzdizali ga ili ga se odricali, sve po potrebi, koristeći ga kao povod za neke svoje osobne, ideološke izljeve. Tako je bilo s njim u komunizmu, kao i onda kada se taj ideal zajedništva raspao na sastavne faktore, manje nacije, a pobratimstvo lica u Jugoslaviji pokazalo svoje naličje.

Drugi su bili ti kojima nikada nije bio dovoljno dobar, dovoljno "prokomunistički", "prosrpski" ili "prohrvatski". Što se njega tiče, on je svojevoljno izabrao poziciju "autsajdera", rekavši npr. jednom, kao odgovor na pitanje kojem književnom korpusu pripada, da nema potrebe da se bilo kome priklanja, da mu je dovoljno to što je.

Kada je preminuo, opet je vraćen na početnu poziciju jugoslavenskog pisca. Mediji su huknuli, umro je "posljednji jugoslavenski pisac" a na poleđini njegovog zadnjeg, nakon smrti objavljenog, romana Vrijeme koje se udaljava stoji: "Mirko Kovač, posljednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije". Pitanje njegove pozicije time nije zatvoreno.




Naprotiv, ono bi se tek sada moglo otvoriti ali na pravi način, ako za to postoji volje i svijesti. Nesvrstani pisac mogao bi u svakom trenutku koji dolazi biti pokazatelj (ne)zrelosti društ(a)va. Neke je pomake, ako ih uopće ima, lakše uočavati koncentrirajući se na sporedne kolosjeke. Daleko od nekih politiziranih pitanja koja "iskoče" na spomen hrvatsko-srpskih odnosa, postoji nešto što se zove književnost. Književnost, koja i je i nije samo književnost a koja je i inače rijetko u centru pažnje. Unutar te, sve marginaliziranije, djelatnosti ljudskoga duha, postojao je pisac koji je, zbog vlastitog izbora i raznih okolnosti, uvijek nekako ostajao "po strani". Njegova misao, umjetnički doseg i specifična pozicija trebali bi tek postajati važnima. Što tko misli o njemu s "ove" ili "one" strane, koji njegov umjetnički ili esejistički tekst tjera na reagiranje i koga, to su pokazatelji koji uvijek mogu olakšati snalaženje u složenoj svakodnevnici postjugoslavenskih odnosa. I pokazati u kojoj je fazi društvo na svom putu prema zamišljenom idealu demokratičnosti i tolerancije te koje više ne bi trebalo poznavati sve ono što je u različitim obličjima kritizirao Kovač, umjetničkim ili polemičkim sredstvima, banalnost svakog a ne samo "njihovog" zla.

Rovinjski Dani Mirka Kovača, književna nagrada Mirko Kovač

Poligon za otvaranje nekih takvih pitanja, možda će upravo biti skiciran na rovinjskim Danima Mirka Kovača koji kreću prvi puta ove godine, od 25-28.rujna. U okviru te manifestacije, od sljedeće će se godine dodjeljivati i književna nagrada koja će nositi ime poznatog pisca i to u kategoriji najboljeg romana, najboljeg romana privijenca i najbolje zbirke eseja, svake godine za jednu od tih kategorija, pri čemu će se gledati ostvarenja iz tri godine koje prethode godini dodjeljivanja nagrade. Nagrada će imati stalne izbornike i članove žirija, stručnjake iz Hrvatske, Srbije, Bih i Crne Gore. Među uglednicima koji sudjeluju već ove godine na Danima Mirka Kovača su i Lordan Zafranović, Boris Dežulović, Filip David, Ivan Lovrenović, Predrag Lucić, Seid Serdarević, Miljenko Jergović... Rovinjski su dani sa pripadajućom književnom nagradom zamišljeni u širem smislu vrlo ambiciozno, "da postanu važno mjesto promišljanja uloge književnosti, kazališta i filma u duhu Mirka Kovača, dakle u duhu tolerancije, intelektualne znatiželje i moralne postojanosti" a "ideja je da zadnji vikend u rujnu postane jedna od prvih postaja u otvaranju nove kulturne sezone.".

Tester za svaki nacionalizam

No, ne bi se svatko složio s tim da su "tolerancija", "intelektualna znatiželja" i "moralna postojanost" istoznačnice za Mirka Kovača.

Oko njegovih tekstova kao i same činjenice "prijelaza" s jedne strane na drugu, nečega što dobronamjerni ne bi uopće tumačili kao "prijelaz", prosuta je nevjerojatna količina žući. Njegov lik i djelo ne bi trebali biti zanimljivi samo proučavateljima književnosti, već bi se, polazeći od njega, štošta moglo reći o prirodi nacionaliz(a)ma. Ako se nacionalizam shvati kao pristranost u mišljenju uvjetovanu unaprijed zacrtanim idejama o tome da je jedna skupina ili pojedinac iz te skupine takav i takav, ako se može predvidjeti na koji će način ideološki uvjetovan pojedinac odgovoriti na neke teme, onda ne čudi da je jedna od tih tema, koja odaje nacionaliste sa svih strana, upravo Mirko Kovač.

Kada je preminuo, jedan od negativnih komentara, ispod vijesti o smrti, sa srpske strane glasio je ovako: "Ako je odabrao Rovinj za mjesto življenja, kao oblik protesta protiv Miloševića, onda je on ovom gestom podržao Tuđmana i hrvatsku politiku prema Srbima. Zašto, recimo, ako je htio ostati neutralan, nije izabrao Skoplje ili se vratio u Crnu Goru?"

Ironija je da je s hrvatske strane jedna negativna misao zazvučala ovako: "Ako njemu ne znači ideja slobodne Hrvatske države ništa, znači nekom drugom. Da je cijela Hrvatska 1990/1991 bila Mirko Kovač, danas bi u Hrvatskoj na vlasti bila četnička žandarmerija."

Za nacionalistički uvjetovan mentalitet, nikada nije dovoljno "dobro" i dovoljno "naše", a priroda tih nacionalizama ovih prostora vrlo dobro dolazi do izražaja kada je predmet rasprave pisac koji je odbijao da ga uguraju u željene nacionalne okvire

 

Za nacionalistički uvjetovan mentalitet, nikada nije dovoljno "dobro" i dovoljno "naše", a priroda tih nacionalizama ovih prostora vrlo dobro dolazi do izražaja kada je predmet rasprave pisac koji je odbijao da ga uguraju u željene nacionalne okvire. To odbijanje nije bilo ni kukavičluk ni pozerstvo nego zapravo izraz čvrstog stava, intelektualne i karakterne individualnosti koje se nisu mijenjale kroz vrijeme i koje uistinu nikada nisu usisane ni u kakav kolektivni stroj.

U komunizmu je bio na "crnoj listi" zbog svoje umjetničke proze u kojoj su nađeni tragovi koji su se smatrali nekompatibilnima u odnosu na režim, jedna književna nagrada mu je dana pa uzeta, klatno njegovog opusa neprestano je prelazilo iz pohvala u osude i obratno, a kada se država raspala, nastavio je, nenamjerno, "njegovati" autsajdersku poziciju.

Za razliku od, recimo, nedavno preminulog srpskog književnika i intelektualca Dobriše Ćosića koji je određeni period u Jugoslaviji bio apologet režima i Tita, da bi se potom presvukao u nacionalističko ruho, Mirko Kovač je kritizirao i minuciozno opisivao komunizam, srpski nacionalizam i hrvatski nacionalizam. Jednom je prilikom rekao: "Ne znam po čemu je bolji sadašnji tip udbaša od onog iz komunističke faze. Ovaj je služio univerzalnoj torturi, a ovaj našoj lokalnoj. Obojica su, ukoliko to nije jedan te isti, zla naša kob."

Mirko Kovač kritizirao je neke ljude i pojave u trenutku njihovog odvijanja, a ne "a posteriori"

Ipak, iz Srbije je formulacija glavne osude glasila da je jedan nacionalizam samo zamijenjen drugim. Brojalo se piše li više o Miloševiću ili Tuđmanu, srpskim ili hrvatskim nepoćudnicima, srpskim ili hrvatskim politikama krivog skretanja. Nije se vodilo računa o tome da je normalno da je počeo s kritikama sredine kojoj je puno dao i koja ga je jako razočarala, koju je dugo upijao, iz koje je sve počelo ("Beograd je, htjeli mi to ili ne, bio epicentar zla, a s Miloševićem je otpočeo i agresivni bratoubilački rat").

Nije se na umu imala činjenica da je upravo zbog Tuđmana odbio ponude koje je dobivao o selidbi u Zagreb, da je za selidbu izabrao, po toleranciji poznatiju Istru, da je pod okriljem Feral Tribunea pronašao svoje mjesto, mjesto na kojem je nastavio pažljivo graditi intelektualni i moralni integritet, medij koji je jednom prilikom nazvao "spasom za dušu". Samo što, eto, Feral je nekako prošao za vrijeme Tuđmana, a iz Miloševićeve Srbije devedesetih otišao je i, između ostalog, jer je uz njegovo ime pisalo "ubiti i uzeti stan".  Mirko Kovač kritizirao je neke ljude i pojave u trenutku njihovog odvijanja, a ne a posteriori, njegov esej iz 1989. o Miloševiću, pod naslovom "Rađa li se naše čudovište?", objavljen je i u francuskim medijima, a Sanadera je iz Hrvatske kritizirao još 2004, za vrijeme njegove najveće popularnosti.

U intelektualnom je smislu uvijek ostajao svojim, sposobnim uočiti klicu istih fenomena u novim pojavnostima. Njegovi će tekstovi, u tom smislu, ostati trajno hranilište iz kojeg će se moći crpiti za sve fenomene koji će i u budućnosti zahtjevati kritičku analizu.

O čemu govorimo kada govorimo o Kovaču?

Često je navodio da su ga devedesete prisilile na angažiranost jer tko će, ako ne pisac, kritizirati negativne pojave u društvu, rekao je jednom. Ipak, bio je prije svega pisac i živio je za književnost intenzitetom na koji se s jedne strane rijetko nailazi a s druge je strane takva posvećenost pozivu danas i teže izvediva. Govoriti o Kovaču danas se može i kada se govori o instituciji pisca, pravu na profesiju, o književnosti kao o jedinom poslu. Sa spominjanjem njega može se i početi i/ili oplemeniti i svaka rasprava o samokritičnosti u umjetničkom (ili intelektualnom angažmanu) jer on je bio poznat po prepravljanjima i reizdanjima svojih knjiga, njegov je doživljaj pisanja bio "otvoren" i neprestano je brusio, dorađivao, mijenjao i radio na tekstovima, kako bi što više dao književnosti.

"Nisam bio pisac od velike čitanosti, pa da žalim za publikom, niti me to iskreno zanimalo. Pa knjige se ne pišu samo za čitaoce, knjige se pišu i za književnost."

Može ga se spomenuti i kada je riječ o poziciji umjetničke kritike i relativnosti kriterija danas, jer što je više nekvalitetnih autora koji se probiju u visoku umjetnost, to će teže dostupni biti autori poput Kovača čiji opus bi trebao biti i ostati među centralnima u sve četiri navedene književnosti. Da se to postigne, trebalo bi raščistiti i političko-ideološke prepreke.

O njemu se može govoriti i kada se otvori pitanje onoga što reklamira književnost i na širem tržištu, jer Kovačev kratki roman Životopis Malvine Trifković dobio je nagradu u Švedskoj i Francuskoj, u Francuskoj je prodan u 30 000 primjeraka, a u centru velike pažnje našao se, iako napisan nekih dvadeset godina prije rata, jer je trajao rat, a roman je, zbog teme, shvaćen kao "anticipacija užasa devedesetih".

Književnost je još jednom pala pod dobrom narudžbom (tražena tema u pogođenom trenutku), a Kovač je u jednom pismu Filipu Davidu (Knjiga pisama 1992.-1995. Filip David, Mirko Kovač) napisao da se osjećao kao dio jugoslavenskog putujućeg cirkusa i da je još samo falio neki bošnjački pisac, da se upotpuni slika. Nakon rata, inozemna se recepcija umirila, što najmanje govori o hrvatskoj dionici njegovog opusa tj. ne znači da je u njegovom ukupnom opusu samo Malvina bila vrijedna uspjeha u inozemstvu.

Vrijeme Jugoslavije, vrijeme devedesetih

Uvijek je pazio na to da u njegovo osjetljivo, književno tkivo, ne uđe previše polemičke žući i suhoparne intelektualnosti. Najveća opasnost od krivog omjera dokumentaristike i imaginacije, esejističkog i romanesknog, sjećanja i dodavanja, prijetila je njegovom zadnjem, poslije smrti objavljenom, romanu, Vrijeme koje se udaljava.

Šestotinjak stranica nedovršenog romana predstavlja svojevrsni most između njegovog esejističkog i umjetničkog pisanja i promišljanja, želju da literarnim sredstvima progovori o stvarima o kojima je i progovorio kada je shvatio da je dužnost pisca da se i intelektualno angažira u "ludim vremenima" i ostavi privremeno po strani umjetnost.

Tim je romanom upravo uspio na nevjerojatan način pogoditi mjeru, osjetiti unutrašnju strukturu romana i pokazati u kojoj je mjeri književnost ponešto, samo ponešto, od filozofskog, psihološkog, povijesnog, političkog i svjetonazorskog ali i nešto između 

svega toga, nešto više od svega toga. Još jednom, govoriti o Kovaču vrlo je aktualno i kada se govori o odnosu književnosti i autobiografije. Vrijeme koje se udaljava oslabilo je granice između fikcionalnog i nefikcionalnog a tim je romanom pokazano da će svaki teorijski okvir propustiti umjetnost, stvarno umijeće pisanja, sposobnost uočavanja detalja koji već u stvarnosti slute na umjetnost. Kovač je često govorio da ne piše o stvarnim ljudima, događajima i o sebi nužno i pod svaku cijenu, nego samo onda kada u nekome ili nečemu osjeti "literarnu snagu".

Prijedlozi za daljnje istraživanje bili bi, između ostalog, saznati koliko je duboko ušao u pojedine nacionalne kanone, koliko ga se proučava na akademskoj razini, što o njemu misle struka i intelektualci sa svih strana, intelektualci među kojima su i neki od onih koji su devedesetih u Beogradu upravo najviše razočarali Kovača, kada su, mnogi od njih, sudjelovali u obrani krivog smjera

Na Vremenu je počeo polako i, na neki način nesvijesno, raditi već na početku svoga rovinjskog boravka, motivacija je bila napraviti "snimku našega doba, to rasulo jednoga svijeta" a izjavio je jednom i da je njegova "glavna želja bila spasiti neki svijet od zaborava, spasiti nešto što je otišlo u daleku, daleku prošlost".

I doista, tim romanom pisanim u prvom licu, uspio je uvući u zaklon književnosti sve ono što je vrijeme moglo, samo tako, otpuhnuti. Svako poglavlje romana može se tretirati zasebno, u svakom je postignuto jedinstvo dojma a opet, sva predstavljaju kamenčiće od kojih je bila izgrađena jedna epoha, vrijeme, tvorevina, ljudi, umjetnost, politika i neki nedefinirani osjećaj oko svega toga. Sva vode prema konačnom ubrzanju, pripovijedačevom prijelazu iz jednog mjesta i vremena u drugo, onome što se nerijetko sa srpske strane doživljavalo kao "izdajstvo" a sa hrvatske nije uvijek bilo dovoljno dobro.

To njegovo putovanje koje ima obilježja mitskog u romanu je samo načeto, Rovinj se spominje kao odskočnica za vraćanja u prošlost i na druga mjesta ali nije u proznom tkivu zaživio kao glavno poprište radnje. Kovač je najbolje ovim riječima objasnio ono što je još trebalo biti napisano: "Želim da ovaj prošli rat nađe odjeka u ovoj knjizi a to se može postići samo preko događaja i sudbina koje su me izravno dodirnule. Kroz moju su kuću prošle priče onih koji su izbjegli iz Bosne, među njima je bilo i mojih dobrih prijatelja."

U Vremenu je kroz literarni obruč čarolijom prošlo samo ono najbolje i najvrednije, na magičan se način pokazalo da su umjetničke istine one koje odzvanjaju najduže, čak i onda kada ih se rijetko čita. Povijest je suhoparno-faktografska, ljudi imaju optimizam pamćenja a umjetnost stvara slike, geste, likove i rečenice koje odolijevaju zaboravu.

Propušteno je da u ovom romanu Kovač kroz svoj umjetnički obruč propusti i perspektivu nekih izbjeglica iz Bosne, da se vidi na koji bi način umjetnički obradio tu treću, sukobljenu, stranu, da nacionalistički uvjetovani mislioci, koji ga silno žele negdje "svrstati" i učiniti jednim od njih, dobiju još materijala za prosipanje negativnosti.

Možda je dirigentska palica opet vraćena iz književnosti u stvarnost a Dani Mirka Kovača mogli bi biti prva prigoda za neka nova dovršavanja i propitkivanja, svih onih stvari koje se trebaju stvarno približiti i osvijetliti da bi se mogle dostojno udaljiti. Manifestacija koja će se održati u ime istaknutog književnika može biti i mjesto na kojem će se početi dokazivati da ovo "u duhu Mirka Kovača, dakle u duhu tolerancije, intelektualne znatiželje i moralne postojanosti" nije mrtvo slovo na papiru.

Kada se govori o Mirku Kovaču, uistinu se ne govori samo i jedino o njemu. Prijedlozi za daljnje istraživanje bili bi, između ostalog, saznati koliko je duboko ušao u pojedine nacionalne kanone, koliko ga se proučava na akademskoj razini, što o njemu misle struka i intelektualci sa svih strana, intelektualci među kojima su i neki od onih koji su devedesetih u Beogradu upravo najviše razočarali Kovača, kada su, mnogi od njih, sudjelovali u obrani krivog smjera.

Ti prijedlozi za daljnje istraživanje kao i rovinjski Dani Mirka Kovača ne bi bili samo velika stvar za književnost nego i značajni korak prema tome da devedesete, u svakom preostalom smislu, postanu Vrijeme koje se udaljava.
Pogledajte ostale vesti